U nekom trenutku gotovo svi pomislimo isto:
“Zašto mi je ovako teško?”
“Ima li nešto pogrešno sa mnom?”
Živimo u svijetu koji nas uči da bismo trebali biti dobro. Smireni. Stabilni. Funkcionalni.
I kada to nismo, lako zaključimo da problem mora biti u nama.
Ali šta ako problem nije u tome što ti je teško?
Šta ako je problem u uvjerenju da ti ne bi smjelo biti?
Zašto mislimo da ne bi smjelo biti teško
Od malih nogu učimo da su neke emocije poželjne, a druge nisu.
Radost, mir i zadovoljstvo doživljavamo kao nešto čemu treba težiti. Tugu, anksioznost i frustraciju učimo doživljavati kao nešto što treba izbjeći, smanjiti ili što prije ukloniti.
Zato se lako razvije ideja da je “normalno” stanje osjećati se dobro.
I svaki put kada odstupimo od toga, javlja se unutrašnji pritisak:
- da se smirimo
- da prestanemo osjećati
- da “riješimo” sebe
Ali emocije nisu kvar koji treba popraviti.
One su prirodan odgovor na ono što prolazimo.
Problem nije patnja, nego odnos prema njoj
Sama činjenica da nam je teško često nije ono što nas najviše iscrpljuje.
Ono što nas iscrpljuje je:
- borba protiv toga
- stalni pokušaj da sve neprijatno nestane
- uvjerenje da nešto nije u redu s nama
Što se više trudimo da ne osjećamo, to više ostajemo zaglavljeni u tome.
To je paradoks koji mnogi prepoznaju: što se više pokušavaš “izvući” iz anksioznosti, tuge ili unutrašnjeg nemira, to te više prati.
Šta psihoterapija zapravo radi
Jedna od čestih zabluda je da je cilj psihoterapije da ukloni sve teške emocije.
Da postaneš smireniji, stabilniji i neka “bolja verzija sebe”.
Ali realnost je drugačija.
Cilj psihoterapije nije da ti bude stalno dobro.
Cilj je da naučiš:
- kako da se odnosiš prema sebi kada ti je teško
- kako da ne ulaziš u stalni unutrašnji konflikt
- kako da živiš i funkcionišeš čak i uz neprijatne emocije
Drugim riječima, u psihoterapiji i psihološkom savjetovanju ne radimo na tome da nestane sve što je teško, nego da te to više ne definiše i ne kontroliše.
Da li to znači da treba samo “prihvatiti sve”
Ovo često izaziva otpor.
Jer zvuči kao:
“Treba samo da prihvatim da mi je loše?”
Ne.
Prihvatanje ne znači odustajanje. Ne znači pasivnost.
Znači da prestaješ trošiti energiju na borbu protiv onoga što već postoji i počinješ ulagati energiju u ono što ti je važno.
Kako izgleda promjena u praksi
Promjena ne dolazi tako što prestaneš osjećati.
Dolazi kada:
- prestaneš misliti da s tobom nešto nije u redu
- prestaneš bježati od sebe
- počneš graditi drugačiji odnos prema sebi
To ne znači da će sve postati lako.
Ali znači da nećeš biti sam protiv sebe.
Za kraj
Možda nije problem što ti je teško.
Možda je problem u tome što vjeruješ da ne bi smjelo biti.